Besplatne novine sjeverozapadne Hrvatske

Već više dana  i Hrvatsku je stegla studena zima, snijeg pomalo zasipa od Dubrovnika do Kotoribe, temperatura se pomalo spušta prema  minus 20 a ni najave za ovaj tjedan nisu nimalo optimistične, čak štoviše, najavljuju nam još niže temperature i viši snijeg.

Hrvatska se bori s tim kako zna i umije, Dalmacija teško, kontinentalni dio dosta dobro. U obranu kreće i vojska, a mi stariji se sjećamo da je to nekada bilo gotovo svake zime. Pred  50-ak godina zime su bile puno hladnije i sa više snijega, trajale su, barem kod nas, najmanje pet mjeseci.  I svi smo to doživljavali kao normalno, nije bilo dramatičnih izvještaja ni besmislene kuknjave. Ne vidim razloga da se i sad nešto treba dramatizirati- zima je, ložimo, grijemo se i nema problema. Za mjesec dana to će i tako otići u zaborav, vratićemo se problemima koje nosi proljeće-naglo zatopljenje, izlijevanje rijeka, seljaci na cestama tražit će poticaje, niže cijene sjemena, plavog dizela, radnici pod šatorima tražit će isplatu zaostalih plaća i nastavak proizvodnje...

Od ovih zimskih radosti nekako smo ispustili zanimljivost iz Australije, gdje je vlasnik jedne prijevozničke tvrtke prodao poduzeće, a radnicima koji su godinama radili za tvrtku i stvorili vrijednost 400 mil dolara, isplatio nagradu od 15 mil dolara, ovisno o vremenu provedenom na poslu. S novim vlasnicima je dogovorio da zadržava i sve zaposlenike, s istim pravima koja su imali i za njegove ere. Vijest kaže da je prosječna isplata bila 8 tisuća, a nekima, koji su cijeli život radili za tog poslodavca, i do 100 tisuća dolara. To  je otpremnina, s tim se lako ide u mirovinu.
Ova vijest me samo podsjetila na našu turobnu svakodnevicu, gdje radnici pod šatorima, na ulicama, pred Vladom...istjeruju svoja prava, zaostale plaće, mole za nastavak proizvodnje, spremni su se odreći i zarađenog samo da firma preživi, a oni ostanu raditi. Mole vlasnike tvrtki koje su njihovi roditelji  stvorili, oni nastavili u njima raditi, a tada su došli oslobodioci. Uglavnom bez kune u džepu, u tijesnim, staromodnim odijelima nesuvislo buncajući o svijetloj budućnosti, životu kao u Švicarskoj. Suludom privatizacijom, ni krivi ni dužni, ovi ispočetka smiješni  jebivjetri  dokopali su se gotovo cjelokupne hrvatske imovine. Tek poneki je imao“čuku“ što sa tim vrijednostima, pokušavao i sa manje ili više sreće preživljavao, a većina je završila općom propašću, radnici na ulici, a Švicarska sa početka privatizacije dogodila se tek ponekom, uglavnom onim koji su uspjeli kako-tako poneku zlatnu koku utrapiti stranim ulagačima. Gledajući sinoćnju komediju Tesna koža i direktora Šojića i nesretnog Pantića, kao da se vraćam u Hrvatsku u to vrijeme. Iako je trajala nekakva polemika da bi film trebalo prevoditi kao strani, siguran sam da su svi koji su ga gledali vrlo dobro razumjeli i bez prevoda što se dogodilo. Vjerujem da je dežurne jezične cjepidlake puno više zabrinulo komično izrugivanje poslovnih malverzacija i sličnost sa događajima kod nas, nego jezične razlike. Ili je cijela priča bila fokusirana tako da se skrene pažnja javnosti sa suštine na detalje. Siguran sam da hrvatska javnost te fore više ne puši.

Zamislite, poštovani posjetitelji, da se australski poduzetnik Ken Grenda kojom srećom 90-tih godina navratio u Hrvatsku, preuzeo Zagrebačke transporte, Čazmatrans, Prijevoz Ogulin,  Autotrans iz Rijeke ili  Croatia line...mogli bi ovakve firme nabrajati beskrajno, ali nismo imali sreće. Naša prevoznička a i druga poduzeća nije mogao preuzeti Ken Grenda ili  neki sličan biznismen, koji zna i hoće raditi-nas su podijelili bjelosvjetskim jebivjetrima koji su nas raskućili, uništili i rastrajbali ono što su generacije stvarale, mirovinski fond je kao kakav vrtlog usisao sve nesretnike koji su se našli bez posla a imali su ili nisu bilo kakve uvjete za mirovinu, dali im crkavicu i tako ih „zbrinuli“. Tako su nas naši vizionari doveli u situaciju da na jednog umirovljenika dolazi 1,2 zaposlena. Kad im dodate i preko 320 000 nezaposlenih i tko zna koliko onih koji ne rade a nisu ni na birou, donekle će se vidjeti sva dramatičnost . Nažalost, meni je od ovog stanja u Hrvatskoj mnogo hladnije nego od nekih 15-tak stupnjeva minusa i snijegom koji pada.
Snijeg dođe i ode, zima će popustiti, ali ovo od čega mene zebe oko srca, ostat će dugo vremena  i bojim se da će moja generacija Hrvatsku našoj djeci  ostaviti sličnu Pepeljugi- jadnu, siromašnu i  tužnu  ali  bez izgleda da se sretno uda.

Komentari (0)

RSS feed Comments